Zakonom o nacionalnoj naknadi za starije osobe (NN 62/20 od 27. 5., na snazi od 1. siječnja 2021.) uvodi se u mirovinski sustav nacionalna mirovina koja će se priznavati i isplaćivati svakomu hrvatskomu državljaninu koji navrši 65 g., a ima neprekidno prebivalište u Hrvatskoj u trajanju od 20 godina. Visina mirovine propisana je za sve korisnike u istoj svoti od 800 kuna mjesečno. Glede ispunjavanja uvjeta neprekidnoga prebivališta od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje toga prava, postoji opasnost tumačenja u praksi, a moguće su i zloupotrebe. Naime, mnogi hrvatski državljani često su povremeno mijenjali prebivališta, posebice ako se radi o osobama s dvostrukim državljanstvom (npr. BiH), pa će biti upitno ispunjavanje uvjeta neprekidnosti i provjerljivost. Postoji određen broj doseljenih hrvatskih državljana koji faktično borave u Hrvatskoj pa se koriste i svojim izbornim pravima prema prebivalištu u Hrvatskoj, a istodobno žive u susjednim državama gdje također imaju prijavljeno prebivalište (obnavljaju kuće, plaćaju poreze i sl.) ili povremeno prekidaju ili mijenjaju svoje prebivalište zbog istih razloga. Radi ispunjavanja uvjeta »neprekidnoga prebivališta« ubuduće će se stimulirati doseljavanje Hrvata u Hrvatsku, dakle bit će poticano iseljavanje Hrvata iz BiH, Srbije i Vojvodine, što je i bez toga štetna demografska posljedica. Izvjesno je da zakonodavac nije o tome razmišljao.
Čl. 5. st. 1. toga zakona propisuje tko ne će moći ostvariti nacionalnu mirovinu, a to je korisnik bilo koje druge hrvatske mirovine ili inozemne mirovine te u slučaju ako prihodi kućanstva podijeljeni na sve članove kućanstva prelaze utvrđeni iznos od 800 kn. Tu mirovinu ne će dobiti ni korisnici zajamčene minimalne naknade koja se priznaje po propisima o socijalnoj skrbi, kao ni osobe kojima je priznato pravo na uslugu smještaja po propisima o socijalnoj skrbi. Ta ograničenja poticat će korisnike prava iz socijalne skrbi da se odriču svojih prava iz socijalne skrbi te će se rasteretiti lokalni, a povećati izdatci iz državnoga proračuna, koji isplaćuje te mirovine. To će sigurno biti veće opterećenje državnoga proračuna, s mogućom posljedicom težega usklađivanja redovitih mirovina. Slično se već dogodilo s već zaboravljenim naknadnim vraćanjem duga umirovljenicima, nastalim zbog uskrate zakonskih usklađivanja mirovina. Tada to zaostajanje nije nikada u potpunosti ispravljeno ni naknadnim dodatkom uz mirovinu. Posebno su bili oštećeni individualni poljoprivrednici kojima nije vraćan nikakav dug (zaboravila ih je Hrvatska stranka umirovljenika, a nije to primijetila ni Hrvatska seljačka stranka). Sve je morao, iako polovično, riješiti Ustavni sud.
Pravo na nacionalnu mirovinu ne će moći ostvariti ni osobe koje imaju sklopljen ugovor o dosmrtnom održavanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju. No znajući za »snalažljivost«, može se pretpostaviti da će se poništavati ugovori o dosmrtnom uzdržavanju i brisati eventualni upisi u zemljišnim knjigama. Korisnici doživotnoga uzdržavanja također će raskidati ugovore pa ih zamjenjivati oporukama, sve u interesu ostvarivanja prava na nacionalnu mirovinu. Davatelji uzdržavanja u većini će tih slučajeva pristajati na te promjene jer njima je bitno da nakon smrti uzdržavanoga ostvare očekivanu imovinu. Ni o tome zakonodavac nije razmišljao.
U stavku 2. i 3. istog čl. 5. propisuje se da iznimno i korisnik prava na dosadašnju mirovinu iz obveznoga osiguranja može ostvariti nacionalnu mirovinu pod uvjetom da se odrekne svoje redovite mirovine. Za to će imati interes svi korisnici mirovina stariji od 65 godina kojima su mirovine niže od 800 kn. Broj takvih ne će biti malen jer prema statističkim podatcima broj korisnika mirovina radnika u visini do 500 kn je 3204, kojima se isplaćuje mirovina u visini od 329,47 kn (s ostvarenim prosječnim stažem od 15 godina). Od 500 do 1000 kn broj korisnika je 14 516, a prosječna mirovina iznosi 824,99 kn za prosječan staž od 15 godina. Dakle velik broj tih korisnika mirovina radnika je ispod granice od 800 kn pa će imati interes, ali i pravo koristiti umjesto svoje redovite mirovine nacionalnu, makar se radilo o minimalnoj razlici. Slična je situacija i kod obrtnika i poljoprivrednika. Korisnici najnižih mirovina s više od 15 godina stvarnoga staža i rada mogu se s pravom pitati zašto su se patili radeći 15 godina da bi dobili nešto više od 200 kuna veću mirovinu od nacionalne mirovine.
Zbog mogućnosti izbora odnosno prelaženja s jedne vrste mirovinskoga primanja na drugu vrstu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imat će velik nepotreban posao koji će otežati i utvrđivanja, provjere i kontrole podataka, osobito prihoda kućanstva, a još više ako se radi o utvrđivanju prihoda kućanstva kad jedan član radi u inozemstvu. U prihode kućanstva ne uračunavaju se doplatak za pomoć i njegu, invalidnina iz socijalne skrbi, invalidnina HBDR-a i članova njihovih obitelji, nakade zbog tjelesnoga oštećenja, kao ni druga primanja koja ne podliježu plaćanju poreza na dohodak prema poreznim propisima.
Dakle široko su otvorena vrata za uživanje nacionalne mirovine. Iako se pretpostavlja da će većina korisnika biti iz ruralnih krajeva, isplatu te mirovine obavljat će poslovne banke, a ne pošta. Pošta je prihvatljivija za udaljena područja. Opet se zaboravilo na mogućnosti malog čovjeka iz udaljenih sredina kojemu je pošta bliža.
U zaključnoj odredbi u čl. 17. zakonodavac je ostavio rezervu za odustajanje od te mirovine propisavši: »Ministarstvo za rad i mirovinski sustav će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona provesti naknadnu procjenu učinaka ovoga Zakona.« Takva formulacija podsjeća na onu narodnu »bolje vrabac u ruci nego golub na grani«. U ovom slučaju »golub bi mogao odletjeti« dvije godine nakon izbora.
